30.03.2011., srijeda
      |
26.04.2009., nedjelja
|
i pustim si leonarda cohena sad i slučajno pročitam lirike od where i end and you begin (radioheadove pjesme) koji idu- theres a gap in between (...) you left me alone. you left me alone. i to su 2 pola. to su 2 pola mene. to su 2 pola čovječanstva. okarakterizirala bi čovječanstvo sa: LEONARD COHEN(izvođač)-----------------------------------------------------------------------------------------WHERE I END AND YOU BEGIN(pjesma). i svi smo sve u isto vrijeme u jedno vrijeme u jednom trenutku smo i jedno i drugo. naše osobnosti su fleksibilne, naša raspoloženja labava i promijenjiva, i lako se ode iz jednog ekstrema u drugi- dobro neki će reći da je leonard cohen skroz krivi primjer jer je tužan i jer nikako nije dijametralno suprotan radioheadovoj tužnosti. ali kako sam sve sposobna razvodnit i relativizirat, tako ću i ovdje- leonard tugu shvaća drugačije. leonard cohen tugu shvaća kao nešto što se podrazumijeva, s čim se živi, za čim na kraju dana pogledaš sa podsmijehom, ironijom života. radiohead tugu shvaćaju kao paralizu. također se podrazumijeva ali ubije te. paraliziran si. život je po njima sasvim besmislen. stvari su crne. svih zatekne i jedno i drugo raspoloženje ali većinu vremena smo vjerojatno u sredini ili malaksavo teturamo između te dvije linije otpora prema crnilu života. prepustiti se ili podsmjehnuti? naravno podsmjehnuti je daleko lakše....ali ponekad si ne možeš pomoći nego se podsmjehnuti. poklekneš na kratko. onda se izvuček nekako. tak sam i ja. s jedne strane volim se opustiti, biti opuštena a s druge me neke stvari tolko zaokupe svojim crnilom i tugom da odem u kset i sjednem i ne mogu. ne mogu kimat s glavom. ne mogu se smješkat bezveze ne mogu komunicirat uopće. tu počinjem ja a završava veselje ne mogu ga dosegnuti. to je kad me nešto istraumatizira NEZZ a inače kajaznam inače sam valjda leonard cohen valjda. nisam ga prije slušnula moram priznat. sad jesam. |
29.10.2008., srijeda
from a distance
|
uvijek se raspičkam dok slušam coldplay. yellow i fix you. i nekako "for you i'd bleed myself dry" me uvijek pogodi nespremnu. zašto uvijek postoje osobe za kojima ćemo mi vječno patiti a one će nas uvijek previdjeti? zašto postoje osobe za koje smo sigurni da ih beskonačno razumijemo i da bi ih usrećili samo da uhvatimo njihov pogled i dobijemo šansu biti ono što zapravo jesmo bez maski bez straha da nismo dovoljno dobri i bez one glume koju uvijek navučemo? da bar postoji.. neki svijet koji je u potpunosti iskren. ne ovaj stvaran, ne bi bilo dobro da je u potpunosti iskren, nego neki strani, gdje ponekad možemo zaviriti u snovima. astralni. u ovom svijetu bi svi naši potencijali bili ispunjeni, naša karma ostvarena i pokazalo bi se tko je kakav- nitko ne bi bio loš- jer nitko nije loš. sve bi se vidjelo, svi motivi koji ljude nagnaju da se ponašaju ružno, svi skriveni motivi koji su nekog nagnali da se ponaša lijepo, i svi osjećaji koje ne bi morali artikulirati nego bi samo- bili. postojali. vidljivi. tad više ne bi bilo osoba za kojima patimo. jer uvijek patimo s razlogom- svaka patnja donosi nešto dobro- bile to nove osobine, vrline, spoznaje... pokretanje nečega. svaka.  duboko vjerujem u to, i u ideju da sve ima nekog smisla. a i ako nema, ja si zamišljam da ima, pa automatski ima... ako me kužite :D u stvari ono što sam htjela reći jest da tad nebi bilo osoba za kojima patimo, jer bi svaka ta fatalna osoba uvidjela da mi patimo s razlogom, zbog nekih kvaliteta koje posjeduje, a u tome istome bi vidjela i naše kvalitete i proviđenost. ah prehladno zvučim. vidjela bi se samo LJUBAV ljubav ljubav ljubav ljubav jedino što je bitno je ljubav bili bi preplavljeni ljubavi svi na svijetu da se vidi. jer svi volimo- tvrdili mi da smo EMOCIONALNO ISPRAŽNJENI ili ne. tvrdimo mi da ne želimo biti s nekim, da ne želimo vezu, da se ne želimo vezati.... ajme majko. otkuda svi ovi nazivi?! zašto ne samo- ljubav? ovaj tekst kreće u krivom smjeru. u svakom slučaju poanta je u tome da te osobe.. oke prestajem govoriti u pluralu sad. da ta osoba zna da vidim i znam i čujem i osjećam i da postojim i da krv kola mojim venama i da sam zapravo... skrovito i u dubini duše... fan coldplaya, stvari bi bile drukčije. nažalost nema tog trenutka, nema te šanse koju bi dobila da pokažem. onu stranu mene koja nije ni ekstremna ni iritantna već samo zrelo pičkasta. zašto nemam te šanse? a ne znam... valjda zbog patnje. valjda ima nekog smisla. možda da se naučim distancirati od osjećaja. (iako mi zasad nejde najbolje) "when you love someone, but it goes to waste." |
04.10.2008., subota
|
No matter what happens now I won't be afraid Because I know today has been the most perfect day I've ever seen. the day before 7. shhhh you are my center when i spin away. |
29.09.2008., ponedjeljak
how important it is in life not necessarily to be strong... but to feel strong.
|
eto ovako prvo si mislim dal je vrijedno živaca? i onda se sjetim da ne želim biti anomija više i onda si mislim MORAM ŽIVJETI U ISTINI! i kažem mu ne-eufemiziranu ne-ublaženu brutalnu ogoljenu istinu (jer sam naučila da treba živjeti u istini u zadnje vrijeme) i on odbije. mislim nije imao kaj odbiti. al eto ispričao se bar. uuuglavnom šta sam htjela reć. htjela sam reć da me neke stvari koje me nebi trebale boljet uvijek bole, a neke koje bi trebale me ne bole. odbijanje je gadna stvar, trebala bi boljet. ali ja se samo osjećam oslobođeno :? a još je gadna stvar kad dobiš kaznu prvi put u životu jer si razočarao roditelje "ti si samo glupa tinejđerka". a jebiga morali su jednom shvatiti. a nije mi strašno. osjećam se snažno nekako. nepokolebljivo. bolja sam od te kazne i uspjet ću ostati doma jedne subote nije smak svita. to kaj sam ih razočarala... ne mogu biti savršeno dijete. razočarat ću ih prije ili kasnije, i oni će mi morati početi postavljati granice, prije ili kasnije. čak mislim da mi pomaže to postavljanje granica. nikad se nisam morala nositi s tim, jer imam super starce, i sve je stvar dogovora, ja sam racionalna, oni su racionalni, možemo razgovarati o svemu. tj više s mamom mogu, s tatom nemam neki odnos. a tata je taj koji mi je sad postavio granicu, jer se ja s mamom nikad ne svađam do te mjere da mi da kaznu. a nisam ni s tatom, al opet s tatom nikad nisam ništa. rađe bi da se ljuti na mene neg da me živcira kao što me inače živcira- upravo jer je tako jako racionalan. i jer nije dobar prema mom bratu tj dobar je ali ga stalno opsjeda da on nije dovoljno dobar. a brata volim najviše Ikad do mame. i onda ga svaki put želim puknut kad mu kaže "ništa ne čitaš" i onda brat kaže "pročitao sam to i to" i onda stari kaže "NISI" i tako. uvijek ga patronizira. haha pater-pattronizira a valjda ima pravo kad je pater. ma u biti mislim da je svaki odnos oca i sina osuđen na propast. pogotovo oca koji nije bio u dobrim odnosima sa svojim ocem (to je moj otac) i onda ostane hladan i boji se sukoba a kad dođe do sukoba je užasno racionalan. i uvijek je užasno hladan i užasno racionalan- totalna suprotnost meni jer sam ja prilično emocionalna i tako ne znam se kontrolirat. uglavnom ukratko zašto se ne znam kontrolirat- zato jer nemam postavljene granice. kao što sam rekla, sve je uvijek s mamom razgovor i dogovor, a tata se boji išta pisnut. i onda sam ih ovaj put tolko raspizdila da su ostali zabezeknuti i kaznili me. i što se dogodi? donesem prvi korak ka oslobođenju od anomije. donijela sam si prvi osobni moralni zakon koji mi je pomrljao odnose u prošlosti 1. uvijek budi iskren, to uvijek pali. tako sam skužila da ako sam iskrena da se bolje izražavam i da mi je lakši život. uvijek lažem oko svojih emocija- zaljubljena sam/ nisam/ dal da sačuvam ponos? ili ne? ili pak... da mi se/ neda mi se/ zašto mi se neda? tako je meni lakše. osobna stvar. ne izmišljat ekskjusez kad oni postoje u stvarnosti i samo ih trebam iskopat. u idućem moralnom zakonu ću si probat odredit prioritete. neda mi se više sumanuto izlazit. opijat. pušit. previše pijem. ponekad previše pušim. ponekad imam prevelika očekivanja od izlazaka i tako određenih dečkiju. moram se naučit kontrolirat a brijem da je prvi korak ka tome da si postavim prioritete O.O a boljelo me to u subotu. jako. i boljelo me danas. boljelo me što ne zna da mi znači nešto i boljelo me... ne, u biti jedino to me boljelo. jer sam prevelika pičkica- vežem se za sve živo, prenaivna sam i prelako opraštam i prelako zabrijavam stvari koje nisu tamo. i onda me boli ako me netko vidi drukčije i misli da može drukčije. da. to je ružan dio moje osobnosti. dio malog mačeta koje traži nadoknadu za odbačenu očevu ljubav :? dobro malo pretjerujem s tim, nije on tak loš. a kad je suprotnost. I'm going to paraphrase Thoreau here... rather than love, than money, than faith, than fame, than fairness... give me truth. |
28.09.2008., nedjelja
ispunjavanje želja je siguran put u propast
|
učili smo na vjeronauku. bog zna da nisam jako religiozna, ne zato što ne želim biti već sam prelijena. imam zapravo vrlo razvijene predosobine da postanem vjernica i da mi bude ljepše u životu. ali sama sebe mučim da stvorim sama sebi moral- što mi jako teško ide. onda uglavnom bauljam uokolo kao konj u mraku ne znajući što činim (praveći se jasno da znam što činim) bez stupa morala bez zabrana bez ičega. everything goes zapravo, everything goes dok god je u granicama pristojnosti, a stvari koje ja radim nikoga se ne tiču osim ako ih ne oštećuju. brijem da je to moj sadašnji mind-set i pomogne mi ponekad da si zamislim da postoji neka karma. karma karma karma hladno i jednolično i smisleno i ciklično. kad pomislim na boga i to da me on gleda, userem se. zato što jednostavno ne pazim što radim. ikad. nikad. samo se slijepo povodim za željama i razmišljanjima, ne razmišljajući u biti što radim. tako mi je pred dvije godine zvonilo u dućanu. tako mi zvoni u glavi sad svaki put kad prođem nekuda- lesson learned. radilo se o par olovaka i gumica u kolektivnom dogovoru. a valjda i to moram proć? a šta sve u životu moramo proć? prošla sam takve usrane stvari a opet mogla sam i puno gore proći, a čak ni ne puno bolje. u biti kad gledam uvijek si sama radim svoje probleme zbog te moje sjebane percepcije svijeta koja je puno preliberalna. eto štami se jučer dogovorilo. organizirala sam neki tulumčić kod sebe u stanu i pozvala par frendova i par frendica da igramo d&d. starci u zadnji čas na moru, znaju oni da ih zovem. eto kupimo mi litre i litre cuge i krenemo se zezat stvari idu svojim tokom i ja u jednom trenutku pomislim: da li je preglupo da pijem bijelo vino nakon pive? a bila sam već prepijana da se zbrojim i u jednom prijelomnom trenutku sam odlučila nastaviti derati po vinu. od tog trenutka nadalje narednih 6 sati se ne sjećam nimalo osim riganja. rigala sam 6 puta u 6 sati. jebote i alkohola. eto svaki put kad pretjeram s cugom kažem- NIKAD VIŠE! kao što svaki put kad popušim previše kažem- ovaj tjedan NEĆU! eto kakva sam. i pušim i pijem a ni ganja mi nije sasvim strana i to kažem o stupu morala. nada. niente. uglavnom onda svaki put dan poslije ne funkcioniram. ali nije samo mamurluk u pitanju već neke te moralne krize. isprepitujem sama sebe ispočetka i ispočetka i kopam po svim poulzacijeljelim ranama iz prošlosti i jebem se sa stvarima za koje sam misla da sam prerasla. za stare grijehe. osobine svoje nepoželjne. zaljubljenosti. za ovu jednu glupaču mušku koja ne želi vezu nikakvu... al glavno da smo se jučer zbarili. na mom krevetu u mraku mraaaaku i bilo je lijepo i spontano i slušali smo dylana. i pričali. od 5 do pola9. i g lavno da sam ja sad opet jako zaljubljena u njega. a glavno da on ne želi vezu. želi barit drugašice a ja mu kažem isto pa jasno da ne želim vezu. ma ni ne želim vezu jasno neću ju željet narednih 10 godina nakon svih sranja s bivšim, al svejedno.. želim njega općenito:( zrikušo eto ti gore tajne retardirane. strašna je užasno :( |
22.09.2008., ponedjeljak
everything that's keeping me together is falling apart
|
ovo želim napisati samo da se riješim tog nekog odurnog osjećaja u želucu i treperave utrobe mora da previše kave pijem. ovako pošto sam u binarnom sustavu 0 mogu napisati bilošto bilošto jer u biti ne postojim. that there that's not me? slušam piece of me i razmišljam šta uopće želim ispljunuti vjerojatno neko kajanje. otkad nejdem u crkvu na ispovijed otkad ne ispunjavam svoje katoličke dužnosti (seže negdje u 8 razred zadnji put kad sam otišla na misu a da nije bio božić ili uskrs) imam to smeće u sebi od krivnje vezano uz sve ikad ajme kad se sjetim grešna sam grešna. al jebiga we were born to sin šta zapravo želim reći jest da previše volim ljude. iz tog proistječu svi moji grijesi. ne mrzim ljude, volim ljude. nisam bezrazložni sadist kao što bih bila da volim ljude, nego sam eto razložni sadist. šta god radim, hodan po jajima, ne želim povrijediti ljude, želim da svima bude lijepo i ružičasto, pogotovo ljudima koje jako volim. to je uzročnik 2 velike svađe koje sam ikad imala u biti. al redovito su to ljudi koji nisu sasvim čisti u mozak, i ovakav eufemizirani pristup većini ljudi odgovara, jer nitko ne želi čuti loše vijesti, makar one bile istinite. prvi je to put bilo kad sam rekla da sam samo malo zbarila dečka koji se frendici sviđa, dok je to bilo malo više. dobro ovo i nije bio strašan grijeh pošto sam prepremalopretjerala s cugom tu noć i zbarila bi morgana freemana da je pokazao inicijativu. joj. dada to je sve gola istina eto nisam umanjila pretjerivanje s cugom nisam eufemizirala riječ "barenje" omg a odvratna mi je inače. uglavnom dobro ta bivša frendica kaj sad naljutila se i bok. mislim to nejde tak s frendicama s kojima imaš neku podlogu, to ide tak da se popriča i zaboravi i krene na nove ulove. mislim... you catch my drift. eee drugi put ajme. drugi put j sranje. veliko sranje. bivši dečko fakat sam ga voljela i imam stockholmski sindrom- i dan danas mu želim potrčati i utješiti ga jer ne mogu zamisliti da moj Bivši mali medek bude nesretan ili povrijeđen. i onda se sjetim svega kaj je napravio iz te povrijeđenosti i naravno da povučem sve kaj sam tren prije pomislila i tijelo mi skvikne- KO GA JEBE! da i onda se sjetim kolko sam ga voljela i sjetim se stvari kojih smo radili gdje sam sve bila s njim i sve mi je zgađeno zgađeno zgađeno izrigat ću se po tim mjestima gadi gadi gad. no dobro gadi mi se zato jer nisam mislila da će ikad ić mi radit takva sranja pogotovo nakon kaj smo prekinuli i onda sam išla čitati stvari koje je on vjerojatno čitao i uzeo previše k srcu, neke što sam pisala prijateljici tog ljeta zadnjeg kojeg smo bili skupa. da spominjala sam ga ali i u pozitivnom i negativnom smislu. to su bile te neke varijacije koje sam imala glede njega, kad bi me nekak iživcirao, ili kad nebi bila raspoložena za neke stvari, bi pisala negativno. to je u biti zato kaj sam preimpulzivna i previše se povodim za emocijama što katkad zna biti dobra stvar, ali većinom sam uvjerenja da ne treba pustiti emocije da upravljaju nama, nego da mi upravljamo emocijama. to je definitivno u većini slučajeva korisnije. e, ja nemam takta. previše pričam imam predug jezik sve govorim imam preintenzivne doživljaje svega sve previše volim i onda opet se ponekad skontroliram pa sam pak prehladna i preflegma i previše me bolikurac tako pol vremena imam no sikiriki stav a pol vremena slušam modest mouse. nije baš uravnoteženo al dobro ne moram još bit uravnotežena valjda teenage sam. valjda :O no uglavnom taj predug jezik i ta neka raspoloženja koja sam imala i povrijeđenost koju sam zadobila od njega (nije bilo bajno) bi pretvarala u riječi i duge trahtate razmišljanja i veselosti i povrijeđenosti i tako se on tu ponekad krivo našao na piku zaslužno ili nezaslužno ne sjećam se ali sjećam se da sam hrpu suza prolila i da mi u neka doba nije bilo lijepo nimalo. a u neka opet je. kužite. i onda se tu umiješao još neki tam macan a taj mali pa glupača eto =) a drag je u svakom slučaju i tako da se distractam sam se usmjeravala na druge stvari, da se ne opterećujem sa vezom u kojoj Sam i preopterećenjima na srćeku mom minijaturnom ledenom nenaviknutom na veze i obaveze, tako eto ponekad sam pisala frendici o tom drugom dečku, ali to je ono, kao da sam pisala o nesnam... christianu baleu. ono čisti seks. al bez realne podloge. stvoren samo da bi se odmaknuo iz nekih stvari. kao i filmovi. batman. pravi se realan al nije ;) i to je eto bilo to to je sve ikad kaj se dogodilo onako spominjanje i zabrijavanje i bezpodložne riječi. i tako je to bivši sve pročitao i bio povrijeđen. io nda je on meni napravio gomiletinu sranja. šta u biti u realnom svijetu nisu bila sranja jer imam previše super prijatelja koje obožavam i najsuper roditelje na svijetu koji ikad su postojali i će postojati i brata koji mi kupuje hladnokrvna oružja za zaštitu i drugog koji će uvijek ići samnom u kset i u biti Ja, ja, ja u zivotu imam samo reci, muda, ljubav za druga, prva matura i muka i puno srece svuda kuda lutam, nikad sputan, s mnogo truda, zalja gruba, BS, BS kao ljubav I bilo, bilo sta ova ona glava da tripuje i misli i sanja, i za tugu bice dana ja zna, ja znam da je zivot samo jedan i da proci ce ko nista ako ga nepravilono gledam Jer sve, sve, sve, krece, pocinje sa rovcem I sve, sve, sve se zavrsava sa novcem bilo da blejim, il se cimam i sa kime ljubav imam cuvam osmeh kao podstrek on mi je dragocen I imam, imam jos pesama da snimam, i snove koje imam da spivam ne prodajem ni mrtav Pijan il kad sam trezan za iste stvari sam vezan od problema ne prezam, dobro se zezam bez obzira gde sam Moje, moje, moje srce puno je ko oko i ne prodajem ga nikad ni kad zivot cima zestoko Svi su, svi su puni i ja sam medju njima da ne istrajem ne pristajem a to je vec vrlina Posle, odmah, posle sranja najgoreg, stvari samo idu, samo idu na bolje Ako strahujes da sanjas. kloni se od nevolje Pali odma, bezi, pali, bezi napolje Ti se samo kezi i cimaj majmune, za tebe cuvam najbolje napusavanje Zato, vise-manje, idem dal;je, nisam smoren, imam volje, istim sjajem, dugo trajem ne odustajem bez borbe Ja, ja, ja u zivotu imam sve Imam naj, naj, naj najbolje za drugove i zato daj, daj, daj muziku da prati me pa, pa ,pa, pa, srce uvek puno je Ja imam sve sto mi treba, parce zemlje, komad neba, koru hleba, i nekog gore sto me gleda I kad pomislim medju kojom ekipom se krecem i s kime se srecem osecam se pun srece I necu, necu da jurim snove tudje ludje bi da istripujem ovo vreme koje samo je moje I koliko god da se cimam ja vec u zivotu sve imam, maltene sve, ziku i drugove A ja dobro, dobro znam ja dobro, dobro znam da sve to, sve sto mi je sveto i nesto, sve ostalo smesno Stvoreno greskom prekom suzom i smeskom SUZE ZA GETO, GETO VOLI KAD JE TESKO I ja svoj imam stav, ziv sam i zdrav Pa bi bilo bruka, bruka nesto tu da kukam Jedna ruka, druga ruka, jedna noga, druga noga ljubavi mnogo, s'toga je sam bezgranicno bogat Moja porodica mi je kao poglavica nasa deca, moja sreca, moja pleca, moja ledja, koga da gledam Imam kevu koja trpi me, burazera sto trpi me drugove kad dobro je, iste drugove za nevolje Imam kevu da me trpi, tera, brata na mene da gleda, kera po kuci da cepa, ortake iz proslog veka Imam malo rePa od repa, par tuga, traceva iz sveta, puno lepih momenata, pre svega U zivotu sta ti treba? I familija najmilija, sam, ili ja sa drugovima koji su mi ko familija JEDNA LJUBAV, SAMO RAJ, GORNJI, DONJI, SIPKA, MAJ alal vera ovaj-onaj, ALAL VERA CEO KRAJ!!!! I znam za snove moje koje cuvam samo za nas dvoje kad smo jurili, bezali, rezali, ja znam za bolje Sta sve nismo birali kao nacKliji u akciji glupirali, blamirali, sve ono, kao, najgori I skloni smo sabaniji, padobranstvu i tarzaniji Losi momenti iz proslosti sad mnogo smo pribraniji Ipak malo stariji, zreliji, normalniji, s rezonima smo zdraviji, s fazonima ispravniji Posle svakog pada ustajem, nikad ne odustajem, jaci postajem, do kraja ostajem I kad mislim, dosta je, ljubav ne izostaje Dovoljno i zrno je da SRCE UVEK PUNO JE!!!! Ja, ja, ja u zivotu imam sve Imam naj, naj, naj, najbolje za drugove I zato daj, daj, daj muziku da prati me Pa, pa, pa, pa SRCE UVEK PUNO JE!!!! bilo bi bruka da kukam =) i sad nakon kaj je bio neki vremenski odmak shvaćam da je njega to vjerojatno jako povrijedilo, te neke stvari glupave šta kurca ne znače negos u stvorene da popune vrijeme, one što na kraju dana zaboraviš i imaš samo tog jednog dečka kojeg jako voliš i za kojeg bi dušu dala da zaštitiš. i tako kad smo prekinuli nije više bio zaštičen od tih mojih mijena raspoloženja tinejđerskih i eufemizama. on je to nazvao da sam mu lagala u facu. a nikad mu nisam lagala u facu jer sam više lagala sebi u facu ali eto valjda je to tako doživio i iz povrijeđenosti išao povrijediti mene. to mi je frendica tako objasnila i shvatila sam to i slažem se. ali eto samo da kažem da mislim da je bolje kad prevrtim u prošlost i kad se sjetim nekog puta kad me je iživcirao, mislim da je bolje da to kažem frendici nego njemu, jer bi on previše isčitao iz toga. jer bi mi za 5 minuta opet bio najbolji ikad. jer je to čisto bila stvar raspoloženja. ali eto karma sad je vidio upavši mi na sve acc na internetu, vidio je da mi nije bilo bajno u vezi zadnjih mjesec danai isčitao još više iz toga nego što inače bi. to je i razlog zašto sam prekinula. samo, sad kad gledam unatrag, sve mi je zgađeno. sve mi je zamaljano, kao da je prolio bljuvotinu po svim lijepim uspomenama. iz povrijeđenosti ega ili nečega što u svakom slučaju nije najnormalnije... ma gadi mi se. blog je bolji ispovijedač od svećenika brijem. šuti i boli ga kurac a ti se osjećaš bolje =P eto nakon cijele završene priče se nadam da ću idući put naići na nekog normalnijeg. ima vremena. |
18.09.2008., četvrtak
ajoj
|
gledam si prvi post i prisjećam se trenutaka uranjenih dvije godine. kako se sve mijenja. ali i dalje volim eliota. vratih se blogu. ovom, trećoj opciji. kako se samo sjećam lozinke? ! panta hrei. sve teče. |
low
|
ni ja nisam dobra u pisanju. ali znam jednu stvar- zaljubljena sam već dvije godine u tog jednog.. tog jednog divnog meni dragog i prekrasnog iako nekad izgubljenog u ulicama puberteta i častoljublja, u tog jednog.. dječaka koji se danas ošišao. i bio je lijep i dalje. bar meni. mislim da mi je prijatelj, zapravo prijatelj mi je, iako se ne družimo pretjerano ali se poštujemo. ali on mene ne voli, to je bar rekao kad sam mu ja izjavila ljubav, i to sam mu izjavila dok sam bila sa drugim dečkom, s kojim sam na kraju prekinula jer nisam mogla sjediti na dva stolca odjednom. do ovog drugog stolca naravno nisam nikada ni došla, i misterij mi je zašto, jer iz moje perspektive smo nas dvoje stvoreni jedno za drugo i znam da bi se nadopunjavali kad bi mi dao šansu, da bi imali one petosatne razgovore telefonom i da bi me vidio drukčije, ne kao neku površnu dragu poznanicu, nego kao žensku osobu koja voli iste stvari kao i on, i čije citate krivo pripisuju njemu, jer jebiga, govorimo iste stvari, razmišljamo isto. tako ga želim nazvati i samo pričati s njim, a kamoli otići s njim.. na neki film koji oboje volimo, na koncerte gdje se tako često srećemo, i mjesta gdje oboje izlazimo pa se sretnemo tu i tamo. jednostavno kao da sam u njegovom pogledu previđena, kao da mu mašem iz doline a on gleda preko mene. a tolstoj moj. samo ti nikako da shvatiš konačno koliko me voliš.. kretenu. i tako je lijep. iako nije. cure se lijepe na njega, neke. ali rijetke. i junfer je. ali je predivan meni. predivan iznutra, predivan izvana, predivno tijelo, predivno lice, predivna kosa... koju sam jednom na tulumu gladila dok je spavao do mene i to mu nikad nisam rekla. bila je meka i počešljana. polukratka. a čak se ne mogu ni nazvati frendicom. jer mi ne priča o svojim dilemama ljubavnim i takovim. ja bih njemu pričala da me želi saslušati. slušala bi ga. makar da smo prijatelji, bilošta bi bilo u redu samnom. jer bi i dalje uživala u njegovoj blizini kako svaki put uživam kad se slučajno nađemo na nekoj velikoj kavi. a smršavila sam u zadnje vrijeme. izgledam dobro i znam da nije problem što mu se ne sviđam fizički. samo, ne znam u čemu je. sjećam se točno kad sam mu priznala ono što je u biti već pokopčao, da sam zaljubljena u njega, mi je dao neki tako mlaki i indiferentan odjeb tipa da sam mu super ali da ne želi ništa samnom. cijelo moje biće je vrištalo ZAŠTO ali sam se bojala odgovora pa tako i pitanja. i znam da nije tako dobar kao što ga ja vidim, ali preporučuje mi fantastičnu glazbu, koju upravo slušam. i inače je tipični... popularni kreten. misli previše o sebi, nesiguran je pa ima neke uigrane pokrete i šeme, neke ljude voli manje neke više, ovisi u kakvom se društvu kreću. i meni je to racionalno grozno. volim kad je netko prirodan i kad ne gleda neke stvari statusa i popularnosti. on nije takav. a svejedno ga obožavam. i sanjam prečesto. |
19.12.2006., utorak
prvi post je uvijek tricky
|
Ah dragi moj..... Zašto sada, zašto ovdje, zašto kupidon pogađa u najnezgodnijem i najgorem mogućem trenutku?! Neznam uopće zašto sam napravila ovaj blog. Već imam jedan. Koji je na olmoust-kul listi. Ali ga previše ljudi čita i nemogu napisati sve šta ponekad želim napisati. I sada sam dobila fiks inspiracije i u šprintu napravila novi blog da mogu počet pisat ko luđakinja bez ograničenja i sad čim sam ga napravila sam izgubila inspiraciju. Htjela bi pričati i ispričati stvari. Hmm....možda da počnem o sebi. Pa, više-manje sve u mom prekrasnom fairy-tale životu je tragična priča na koncu. Ili bar ja sve percipiram kao tragičnu priču, pošto sam apsolutna drama-queen i volim dopuštati stvarima da me potpuno obuzmu i emocijama da vladaju mojim razumom. No, jeli tako? Pa, počelo je biti tako sve otkako sam upoznala tu jednu super-inteligentnu curu koja je pomalo introvertirana koja me ufurala u svijet predobre indie muzike i indie filmova i svega indie i mislim da sam pomalo počela prihvaćati njen svjetonazor i postavljati ga kao svoj jer me se toliko dojmio i x puta sam sama sebe ulovila kako citiram njeno mišljenje pod svoje valjda podsvjesno pretpostavljajući da će na ljude ostaviti isti takav duboki dojam kakav će i na mene ostaviti. Zapravo, ta cura je jedna od apsolutno najtemeljitijih osoba koje sam ikada upoznala. Kažem "najtemeljitijih" jer je dorađena u apsolutno svakom smislu, ima stav i razmišljanja o svemu, načitana je i s njom se baš da inteligentno razgovarati, na pravi filozofski način, ne ono filozofija za šire mase, već stvarno nešto pametno i dorađeno. Ali, ona je i poprilično depresivna osoba i uživa u svojoj vlastitoj depresiji. I tako sam ja to od nje pokupila. Sada iz svega radim dramu, postala sam nesposobna stajati s dvije noge na zemlji. Mislim, nije da sam u depri ili nešto, već sve doživljavam preko emocija koje onda jedva jedvice povremeno pretočim u riječi i onda se svi dive mojoj poeziji, što mi zapravo paše, ali uvijek imam osjećaj da nešto predbacujem čovječanstvu s tim. Da ne duljim, ona je tip osobe s kojom kad pričaš nemaš osjećaj da pričaš s oklopom. Sa skoro svakom osobom s kojom sam u životu pričala, imala sam osjećaj da pričam s oklopom koji se sastoji od memoriziranih stavova izgrađenih isključivo da ugodi okolini, pažljivo osmišljenom imidžu i nekako opće-prihvaćenoj ideologiji, tek toliko da je tamo, ali zapravo individui ništa ne predstavlja. ^^Svi pogledajmo gore. To je apsolutno moja tipična rečenica. "You're talking a lot, but you're not saying anything" Zapetljam se u velike riječi i izraze, koje kad ih pomno razmotriš zapravo i imaju neku cjelinu i smisao, ali rijetko. Jer baš ne razmišljam dok tipkam. Bila je još jedna osoba s kojom sam podijelila isti osjećaj ne pričanja sa oklopom. Mislim da nju zna pol zagreba, štoviše svi koje ja znam ju znaju, i svi odmah prepoznaju tu njenu načitanost i odmah su fascinirani njome, što pak njoj ide na živce, i ne voli da ju se hvali. To mi je sve objašnjavala jedna draga ali umišljena prijateljica koja ide s njom u razred. Điiiz koja sam ja čudakinja pišem o ljudima koje ne poznajem i zapravo mi ništa ne znače. No uglavnom, ta cura, ta koju svi znaju, je ostavila dubok utisak na mene, i zapravo nakon pomnog razmišljanja sam zaključila da ako ju sretnem opet se neću truditi ni pričati s njom ni ništa jer generalno ne volim stvari koje svi vole, čisto zato što se osjećam isto kao i svi ostali. Doduše, postoje neke stvari koje volim a koje svi vole, ali to je druga priča. Npr.Bob Dylan. Ja sam apsolutni Dylan fanatik. No uglavnom....bolje da nastavim o sebi. Rijetko upoznam osobe koje mi se iskreno sviđaju. Jedna osobina koju cijenim je iskrenost i dobrota. Volim dobre ljude. Ako nemaš dobrotu, u biti nemaš ništa, jer se sve na nju nadograđuje. Također volim načitane ljude, koji vole približno iste stvari kao ja. Pošto su dobri ljudi rijetkost, do sad sam upoznala samo par njih koji mi se zapravo sviđaju i s kojima bih mogla podnijeti dijeliti iskreno prijateljstvo. Ali svi su nekako zauzeti i nedostupni, i to je žalosno. I tu slijedi duga, zamarajuća ljubavna priča koju sam ja zakuhala u svom mozgu i ponovno oživila kao tragediju. Pa, on je na rebru u bolnici, ja sam tu doma, danas nisam u školu išla, i tako mi bolesno fali i želim ga vidjeti, i to sve spušta na tako banalnu i trivijalnu (uhh jel to isto znači?) razinu. Imam čak i njegovu sliku u koju konstantni buljim i buljim i prisjećam se svih naših kratkih zajedničkih trenutaka i čitam i analiziram njegove poruke opet i opet i ispočetka i ispočetka. Volim explosions in the sky. To je post-rok bend. Volim ih. Volim post-rok općenito. I volim glenna goulda. I njegove gouldberg varijacije. Volim thomasa bernharda. I j.d.sallingera. I franny&zooey. I volim lotr i hg2g. Iiii jako volim pink floyd i boba dylana i radiohead i wishbone ash i još hrpicu psihodelije i opskurnog indija kojeg nema smisla nabrajati jer ga je previše. I volim filmove i vrtlog života i društvo mrtvih pjesnika i prije sumraka i kosu i arcade fire su posebni. Volim novu pjesmu od ramireza, iako me živcira glas od lika. Jako volim sladoled, ali nesmijem jesti zbog prišteva i celulita. Ali zato jako volim i salatu i jogurt. I......volim ljude općenito. Iako su većina njih oklopi, volim ih. I volim svoju gimnaziju dragu klasičnu. I ovo vrijeme volim. Zimsko. Ali samo zato što imam izgovor za melankoliju. I volim howe gelba. I puno toga ja volim. Ali ništa ne mrzim....čudno. U biti suprotnost ljubavi je nezainteresiranost, ne mržnja. Ljudi to često ne shvaćaju. Iako možda i nije istina, ali dobro zvuči. ovo je moj mozak:           |
